Zašto moje dete plače?

Svako od nas ima svoje želje i potrebe. Nekada je moguće trenutno ostvarivanje tih želja, a nekada ne.

Deca mogu da budu emotivno nezrela, i tada ne trpe odlaganje zadovoljenja svojih potreba. Ako je govorni i jezički razvoj ispod očekivanog nivoa za uzrast, ponašanje je jedini kanal kroz koji deca mogu da nam kažu da trpe nelagodnost. Dete tada ima potrebu da se oslobodi nelagodnosti , ali ne ume da vlada emocijama, pa se mogu javiti fizičke i emocionalne reakcije na osujećenje (plač, napadi besa, vriska, bacakanje, udaranje, histerija). Te reakcije nazivamo tantrumima , koje nastaju da bi dete ostvarilo cilj (zadovoljenje želje, izbegavanje aktivnosti, privlačenje pažnje). U zavisnosti od reakcija roditelja i okoline, ova ponašanja se mogu gasiti ili produbljivati.

Radi se o naučenom ponašanju. Ako dete često reaguje na ovaj način, roditelji nesvesno, potkrepljuju ta ponašanja, tako što pojure da ispune želje i pre nego što je dete iskazalo šta želi. Menjaju svoje ponašanje i prilagođavaju se detetu, ispunjavajući želje koje prethodno nisu hteli. Ako popustite, poslaćete poruku da treba još samo malo da zaplače i da će uspeti u svojoj nameri. Tako je ono kroz iskustvo došlo do načina koji će ga odvesti do zadovoljenja želja.

Dete ispituje granice, pa je važno od početka postavljati iste, pre svega u kući, ali i ne zadovoljiti svaku detetovu želju. To će pomoći detetu da nauči da se nosi sa osujećenjima koja će se u životu događati.

Tantrumi neće prestati sami od sebe kako dete raste, nego će se produbljivati i učvrstiti. Ukoliko niste dosledni u postavljanju granica, ono će pokušavati da izbegne aktivnost koju ne želi. Kada dete ne dobija reakciju i pažnju za to ponašanje, ono će prestati. Pravljenje „ scena“ ćete izbeći ako ih ponekad „istrpite“ i pustite da se dogode i prođu ne poklanjajući im pažnju.